Cipus je specifičan oblik nadgrobnog spomenika koji se na području Liburnije, a time i Krka, javlja tijekom prva tri stoljeća po Kristu. Do sada je nađeno preko stotinu cipusa na području Sjeverne Dalmacije te kvarnerskog otočja i primorja. U velikom broju nađenih cipusa, posebnu skupinu čine krčki cipusi kojih je do sada nađeno 14, ali se predmnijeva da ih postoji mnogo više. Pet ih se čuva u Kaštelu u Krku, četiri su smještena unutar kuće Perossa (danas ugostiteljski objekt Volsonis), daljnjih četiri su dio zbirke franjevačkog samostana na Košljunu, a jedan se, nađen nedavno pri iskopavanjima crkve sv. Marije od izvora, čuva u prostorijama biskupije. Osnovne su odlike cipusa cilindrično tijelo, konična kalota iznad tijela koja često završava akroterijem u obliku šišarke bora. Teško je ne zamijetiti njihov falusoidni oblik. Više su ili manje ukrašeni profilacijama u bazi tijela ili na prijelazu između tijela i kalote. Natpisna polja često su im obrubljena vegetabilnim vijencima. Kalota, odnosno gornji dio cipusa, zna biti ukrašena motivom ljusaka (squamae) koje autori opisuju kao ljuske bora ili pak kao kupe na krovu kuće. Krčki se cipusi od ostalih razlikuju krajnjom jednostavnošću i potpunim nedostatkom ornamentike. Na svim se cipusima bez iznimke dekorativni elementi svode na jednostavnu prstenastu bazu na kojoj počiva jednostruka ili dvostruka profilacija donjeg dijela tijela. Izrađeni su od lokalnoga brečastog vapnenca što uz specifičan stil, ali i nalaz jednog nedovršenog cipusa, ukazuje na postojanje lokalne krčke radionice. U natpisnom polju uglavnom svi cipusi imaju posvetnu formulu D∙M (dis Manibus). Ova je formula uobičajena na nadgrobnim natpisima prije imena umrlog, a radi se o posveti bogovima Manima, bogovima umrlih. Osim posvetne formule i imena pokojnika, u natpisu se često spominje ime onoga koji spomenik podiže, odnos s pokojnikom (sin, kćer, žena, muž, vjerni sluga) te ponekad i vrijeme smrti i zanimanje. Cipusi su kao tip nadgrobnog spomenika bili monumentalni i skupi, daleko najskuplji spomenici šireg područja Liburnije, te se stoga može zaključiti da su predstavljali svojevrsni statusni simbol imućnijih žitelja, neovisno o njihovom spolu, etničkoj pripadnosti, društvenom sloju ili građansko-pravnom statusu.